A vi bi ponudu? Bwahahaha!
Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske poslovnosti.
Ne, ne bavim se politikom već jednim od osnovnih načela biznisa – ako želiš neki vrag zaraditi, bilo bi zgodno za početak nešto i prodati.
Nadam se da se pokojni Krleža neće ljutiti što parafraziram njegovu “Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture.” No, njegove su mi riječi pale na pamet dok sam proteklih dana pokušavao za klijenta organizirati nabavu nekoliko desetaka komada Robe. Namjerno neću reći o čemu je riječ niti ću imenovati tvrtke koje su me potakle da njima ilustriram “svijetle” primjere hrvatske (ne)poslovnosti. To zapravo i nije potrebno – nije da je ijedna grana trgovine, pa čak niti ekonomije kao cjeline pošteđena ovako traljavog odnosa prema kupcima.
Dakle, kao pravi mlad i naivan kupac (sic!) od nekoliko tvrtki koje u Hrvatskoj nude željene proizvode tražim ponudu za to-i-to, toliko-i-toliko komada, plaćanje virmanom itd. Ništa posebno komplicirano, osim što sam već pri prvom kontaktu tražio odmah potvrdu imaju li uopće toliku količinu na lageru za isporuke odmah te u (vjerojatnom) slučaju da nemaju toliko Robe odmah navedu i rok isporuke tražene količine. I tu počinje višednevni cirkus…
Nije baš po uzancama statistike, ali proglasit ću ovaj uzorak statistički reprezentativnim za cijelu hrvatsku trgovinu. Blog je moj i ne možete mi ništa osim grditi me u komentarima, ali ne vjerujem da ćete mi mirne savjesti reći da nisam u pravu.
Naime, od svih kontaktiranih tvrtki:
- jedna mi uopće nije ništa odgovorila niti nakon 10 dana od inicijalnog kontakta
- jedna tvrtka nije imala željenu robu na lageru iako joj na službenom cjeniku ona uredno stoji s oznakom za dovoljnu količinu
- dvije tvrtke su poslale ponudu nakon 5 dana opetovanih kontakta što e-mailom, što telefonom
- jedna je tvrtka usprkos pismenoj i usmenoj napomeni kako je bitan dio ponude rok isporuke podatak o istom uspjela dati tek nakon n-tog podsjećanja
- samo je jedna tvrtka odgovorila promptno, potvrdila količine koje su im odmah dostupne za isporuku te poslala ponudu, potrudila se saznati kada je moguća isporuke kompletne narudžbe te se općenito ponijela nekarakteristično poslovno
Ma lažem – čak je i u slučaju posljednje tvrtke bilo nužno povući veze i poznanstva unutar tvrtke kako bih uspio dobiti kompletnu sliku u razumnom roku.
Iz ovog bi primjera mogao napisati stranice i stranice o tome kako hrvatska maloprodaja i veleprodaja posluju ovog ljeta Gospodnjeg 2013., no ograničit ću se samo na najtrivijalniji dio problema – odnos prema kupcu.
Ako trgovac nije u stanju odraditi ovako trivijalan posao kao što je ispostavljanje ponude kako bi prodao svoju robu, onda se ne bi trebao čuditi zašto su mu poslovni rezultati takvi kakvi jesu. Ili ne daj Bože za njih tražiti krivca imalo dalje od vlastitog nosa. Da li je razlog ovakve aljkavosti loša interna organizacija, neoptimizirana nabava, nezainteresiranost zaposlenika koji svoj posao odrađuju reda radi i u skladu s plaćom, loša komunikacija s vlastitim dobavljačima ili nešto pedeseto u konačnici je nebitno.
Hrvatskim je trgovcima već odavno trebalo svanuti kako su vremena mono-/oligopola prošla, da se zadovoljan kupac vraća, a nezadovoljan kupac loš dojam o trgovcu širi na nekoliko potencijalnih kupaca.
Čast rijetkim izuzecima koji pokušavaju napraviti promjenu u ovoj ustajaloj žabokrečini, ali generalno, treba nam propast cijele jedne generacija “trgovaca” da se odnos prema kupcima/poslu promijeni…
E moj Sašenko, to je pretpostavljam iz tvog iskustva i prizme nabavke neke IT robe. Ne moš’ nit’ zamislit kako je to u drugim sferama, iliti “izvan branše”. Donekle IT dio iskorištava infrastrukturu i “pismenost” (čitaj: snalažljivost), pa su takve situacije malo bolje nego “izvan” dotične. Dakle, “go with the flow”, iskoristi moguće rupe u vlastitu korist, ili nastoj iste naći i dotičnim naplatiti. Ne bacati biserje pred svinje!
O, itekako mogu zamisliti kako je to tamo gdje su računala i “taj vaš I’ternet” još uvijek nešto egzotično… i to na vlastitoj koži. Zato i kažem da iako ovaj primjer zorno ocrtava IT, isto tako može predstavljati HR trgovinu općenito.
Decki, vjerovali ili da 🙂 u prodaji IT robe je puno ceci kaos nego recimo u FMCG. Mislim da je to zato jer ih je jace dernula kriza, a zalihu nema nitko. Svi se oslanjaju na jednog ili max dva distributera-dobavljaca. Sreo sam svakakvih dobavljaca, ali IT su posebni biseri.
Repeat after me: “ako ne mogu ostaviti pare u Hrvatskoj, mogu u DealExtremu”.
Dalo bi se štogod reći o poslovnosti u više-manje svakoj djelatnosti koja u Glupoj Našoj još postoji. Evo, danas je bio Street Food Festival. Trebao je trajati od 11 do 18 sati; ja sam s društvom došao nedugo nakon 15 sati. Bio je zatvoren. Jer genijalci nisu nabavili dovoljno hrane ni za pola dana.
Ne znam zašto mi se povlače paralele između te organizacije i trgovina kojima cjenici govore o punim lagerima, a na lageru gô kurac, ali sigurno će mi netko s boljim ekonomskim obrazovanjem objasniti u čemu je stvar.